Putinov komentar dolazi nakon što je NATO “u pogon” pustio sekciju raketnog štita na teritoriju Rumunjske.
Putin je danas održao sastanak s ruskim vojnim vrhom. Nema sumnje da je bila riječ o jednom napetom sastanku. Sama činjenica da Putin izlazi u javnost s ovakvim komentarom pokazuje svu ozbiljnost situacije.
Rusija će svakako razmotriti “opcije”, no pritom žele i dati drugoj strani do znanja da se opcije upravo razmatraju. Drugim riječima, Rusija podiže uloge.
Dakako, ovo je vrlo opasna kriza koja već godinama traje na prostoru Europe, mada u zadnje vrijeme u relativno tihom izdanju, ali – kao što sada i možemo vidjeti – s tendencijom nagle eskalacije.
Ono što je po Europu oduvijek bilo opasno su tzv. “zamrznuti konflikti”, tenzije koje se nikada nisu riješile do kraja i upravo ti konflikti mogu biti veliki utezi budućnosti. Takvi konflikti razasuti su diljem Europe, naročito na njenom istoku. Istočna Ukrajina je jedan od takvih konflikata, kao i situacija na sjeveru Moldavije.
No, kriza vezana uz NATO raketni štit svakako je najveća, veća i od one ukrajinske. Zašto? Zato jer se zapravo znalo da štogod Rusija izvodila na istoku Ukrajine, NATO se neće uključivati, bar ne vojno. No, pitanje raketnog štita je nešto drugo, tu imamo direktan konflikt između dvije sile.
Kako je sve počelo i zašto Rusija sada poručuje da se ova situacija više neće moći tolerirati? Riječ je o NATO planu koji je već dulje od desetljeća u pripremi (neslužbeno možda dulje i od toga).
Studija o uspostavi raketnog štita na prostoru Europe prvi put je predstavljena nakon NATO summita 2002.
u Pragu. Studija je zaključila da je tehnički izvedivo uspostaviti takav štit. Nedugo zatim krenuli su prvi pregovori s Poljskom i Češkom. Vladimir Putin, tada ruski premijer, poručio je kako bi štit mogao pokrenuti novu utrku u naoružanju.
Tijekom godina sam položaj štita doživio je brojne revizije, no sekcije, prema aktualnim podacima, bile bi aktivne u Poljskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Njemačkoj, Španjolskoj.
No, zašto NATO i SAD uopće žele graditi raketni štit u Europi? Postoje dakako dvije verzije, ona službena i ona koja više odgovara stvarnosti.
Službena verzija govori kako će raketni sustavi čuvati Europu od tzv. “odmetnutih” država koje bi mogle predstavljati prijetnju europskim zemljama. Koje su to zemlje? Spominje se primarno Iran i Sjeverna Koreja.
Vrlo je teško vjerovati da bi bilo koja od ove dvije zemlje napadala Europu svojim raketama. Jednostavno nema logike jer bi to bila samoubilačka misija, a nema ni smisla. U međuvremenu su se i političke okolnosti znatno promijenile. Iran više nije toliko “odmetnut” koliko se smatrao u vrijeme kada su se krojili planovi za raketni štiti. Došlo je do normalizacije odnosa s Iranom i europske zemlje više sigurno ne strahuju od iranskih raketa već se bore za što veći komad novog iranskog tržišta.
Sjeverna Koreja? Zvuči krajnje neuvjerljivo da bi Sjeverna Koreja napadala Europu. Da, za razliku od Irana, Sjeverna Koreja jest nuklearna sila, no pitanje je koliko su njihove rakete sposobne i hoće li ikada biti sposobne dosegnuti Europu. Nadalje, političke promjene događaju se i u ovoj zemlji – upravo je završen povijesni kongres vladajuće Radničke Stranke te je poručeno kako će Sjeverna Koreja krenuti prema normalizaciji odnosa sa zemljama koje su do sada prema njoj imale neprijateljski odnos.
Drugim riječima, svrha američkog/NATO štita u Europi, ako je ikada i postojala, naglo nestaje. Ostaje, dakako, samo još jedna potencijalna meta – Rusija.
Rusija pak tvrdi kako je to sve i više nego jasno od samog početka te da je spominjanje Irana i Sjeverne Koreje obična farsa jer je meta oduvijek bila Rusija.
No, ako je cilj Rusija, a može se komotno reći da jest, onda se postavlja pitanje zašto? Predstavlja li Rusija vojnu prijetnju Europi? Ne predstavlja, bar ne vidljivo, ali sve dok Rusija bude igrala neku “svoju igru”, sve dok bude ustrajala na svojem putu, svojim interesima, svojoj neovisnosti, na nju će se gledati kao na opasnu prijetnju.
Moramo razumjeti što trenutačna politička garnitura na Zapadu smatra prijetnjom. Oni znaju da neće ruska vojska tek tako, primjerice, umarširati u Poljsku ili u baltičke zemlje. No, sama činjenica da Rusija postaje akter na drugim područjima, recimo u Siriji, već je nešto što se ne može tolerirati.
Ove tenzije se u konačnici mogu riješiti samo na dva načina: ili će doći do promjene ruskog vodstva (ne nužno Putina, već kompletne ideje aktualne Rusije) ili će doći do promjene vodstva na Zapadu. I jedno i drugo se lako može desiti – što ako Putin, recimo zbog zdravlja, mora otići i nakon njega nastane rasulo u rukovodećim redovima? Bio bi to potencijalni kraj ovakve Rusije (a Rusija kakvu je 90-ih vodio Boris Jeljcin nikome nije previše smetala). S druge strane, što ako u SAD-u predsjednik postane Donald Trump koji je već najavio da smatra da će imati dobar odnos s Putinom? Promjena, negdje, na Istoku ili na Zapadu, vodi u mirnije vode, no, do tog trenutka, na kojeg će svijet možda morati čekati i puno više nego se čini, svašta se može desiti.
Tenzije su sada visoke i SAD želi uperiti rakete prema Rusiji primarno kako bi se otklonila mogućnost čak i potencijalnog ruskog vojnog djelovanja, a kada spominjemo vojno djelovanje u kontekstu sukoba između Rusije i Zapada onda zapravo govorimo o jedinom oružju koje je relevantno – o nuklearnom oružju.
To je glavna svrha raketnog štita – eliminirati ruski nuklearni potencijal. Mada to izgleda vrlo složeno, uzevši u obzir i sve ruske bombardere i podmornice koje su u stanju izvesti nuklearni udar, Zapadni vojni stratezi dobro znaju što rade i znaju da se Rusiju može okružiti i degradirati kao vojnu silu.
Stvar je u tome što to zna i Rusija te neće čekati skrštenih ruku da se oko nje podignu ove raketne barijere.
Što će učiniti? Rusija je ranije pokušala s prijetnjama – Danskoj su poručili kako će njihovi brodovi postati mete ukoliko prihvate da se sekcija NATO raketnog štita gradi i na njihovom teritoriju. Danski dužnosnici su pak uzvratili kako ih prijetnje ne brinu jer, u slučaju rata, danski brodovi će ionako postati mete.
Problematična je klima u Europi. Aktualna politička garnitura, naročito na istoku Europe, toliko često spominje navodnu rusku prijetnju i agresiju da to na neki način može postati proročanstvo koje se samo od sebe ispunjava. Sve postaje vezano uz tu mantru, ekonomija postaje podmazivana tom mantrom – vojni ugovori se potpisuju zbog “ruske agresije” i sada je već stvoren toliki interesni lobi koji, radi svojih interesa, zapravo želi što agresivniju Rusiju i neprestano radi na tome da se Rusiju takvom prikaže, i onda kada ona to zaslužuje i onda kada te optužbe nemaju nikakvog uporišta u stvarnosti.
Putin je danas poručio kako se Rusija neće dati uvući u utrku naoružanja, odnosno upravo u ralje spomenutog lobija. No, također je rekao kako će Rusija sada “korigirati” svoje planove kako bi “neutralizirala sve veće prijetnje ruskoj sigurnosti”.
“Aktualni razvoj događaja pokazuje kako se situacije ne popravlja. Nažalost, narušava se. Govorim pritom o pokretanju radarske stanice u Rumunjskoj koja je jedan od elemenata američkog protu-raketnog obrambenog programa”, rekao je Putin te istaknuo kako Rusija radi sve kako bi se održala strateška ravnoteža moći s ciljem da se izbjegnu mogući veliki konflikti.
Nadalje, Rusija tvrdi kako raketni sustavi koji će se koristiti u sklopu štita, MK 41, mogu vrlo lako biti naoružani i s ofenzivnim raketama. To znači da ovaj štit ne samo da bi imao potencijalnu funkciju neutraliziranja ruskog strateškog naoružanja već bi mogao biti korišten i za pokretanje prvog napada na Rusiju.
Može li si Rusija dozvoliti situaciju u kojoj potencijalno može biti napadnuta bez mogućnosti da uzvrati napad? To si Rusija neće dozvoliti isto kao što si to nikada ne bi dozvolio ni SAD (sjetimo se Kubanske raketne krize). Što će učiniti? Tko zna, previše je opcija da bi ih se uopće popisalo. Može se samo reći da ako Rusija bude prisiljena nešto učiniti, biti će to vrlo loš dan za sigurnost Europe.
Ove eskalacije zaista vode u opasan konflikt do kojeg će, ako se ovako nastavi, doći prije ili kasnije. Jedino rješenje je potpuna promjena paradigme, no dok cijeli normalan svijet na nju čeka, odnosi između Zapada i Rusije samo se dodatno zaoštravaju.
Izvor: bhmagazin.org
إرسال تعليق